Mehova sjećanja na djetinjstvo provedeno u Crnom Vrhu

U današnji vakat zovu prijatelji, komšije, svojte sa mobilnog telefona i pitaju:
– “Jeste li kod kuće, hoćemo da dodjemo?”
A današnje gazde mogu da kažu:
– “Ovdje smo ali imamo nekih obaveza. Ako možete dodjite sutra u akšam.”
Kad čujem ovu današnju modu ja onda volim da pričam kako smo mi dočekivali musafire, vrbički, u Crni Vrh, prije 25, 30 godina.

-“Deco!! Da nisi ono Ćemani što dolaze preko brijega?”
Pitala bi mama dok bi neko od nas počeo da nabraja:
– “Dajo, Mujo, Mumin, Miftar … ”
Dajnice ne bi stigli da nabrojimo, jer smo imali samo 5 minuta da raskrčimo po stanu i oko stana.

Dok bi Esma kupila rasturene krpe po sobi i zatezala ćebad na krevetu i sećiji mama bi vikala.
– “Razo! Trči donesi mi suhija ljusaka da naložim šporet.”

A dok bi se brisali drveni podovi metlom brezovačom:
– “Nina! Kad udju musafiri otrči kod Demovog stana i donesi vodenicu za kafu…”

Dok bih ja krio prljave čizme ispod praga, čuo bih mamu.
– “Meho, Mustafa! Kad uđu musafiri, odjurite stoku u homar pa onda uhvatite onog velikog pijetla da zakoljete.”

Kad bi došle daidže u dolinu, 100 metara ispred stana svi bi istrčali da ih dočekamo.
Pošto bi ušli i predahnuli malo, nastavilo bi se sa uobičajenim pitanjima i odgovorima…
– Kako si dajo? – Dobro, ti kako si?
– Kako je dajnica? – Dobro, ti kako si?
– Kako su deca ? – Dobro, ti kako si?
Pa onda:
– Kako si dajnice? – Dobro, ti kako si? … i tako redom.

Za to isto vrijeme, šporet bi se naložio, vrtjela bi se vodenica za kafu, dijelili bi hladnu, taze vodu ili za one koji haju kiselu surutku .

Onda bi se ja i Mustafa izvukli krijući napolje da odjurimo ovce i goveda i vratili bi se ubrzo da tražimo i uhvatimo pijetla. Naravno da su bili tu Šećo i Tale priča bi bila drugačija. Tale bi zakl’o jagnje a mi bi pomogli da ga oderemo i priča bi se završila.

Dok, hvatanje pijetla je bilo uzbudlivije. Treba najmajnje pola sahata da se trči po klekama za njim dok se pijet’o ne umori. A kad bi se pijet’o umori počeo bi da se krije ispod stana i štale. Ali sve mu je to bilo džabe, na kraju bi ga uhvatili, zaklali i očupetali u kleke ispod stana. Poslije sahat dva pijet’o bi se pek’o u birijanu.

Što, pijet’o i što kleke? Naravno da je bio tu tata on ne bi dao pijetla da zakoljemo, pokl’o bi on prije 4, 5 kokošaka nego jednog pijetla. A da se ne bi tata mnogo ljutio kad bi doš’o sa posla, mi bi rekli da je pijetla pojela lisica ili ga odnijo or’o. Za to su imali i dokazi, očupetane peruške u klekama.

Naravno, za ovu sudbinu pijetla naši misafiri nebi znali. Kad bi znali odmah bi krenuli da idu, rekli bi da su jeli pa krenuli zbog toga ne mogu da jedu ništa, i tako dalje …
U međuvrermenu bi naša vrijedna planinka Esma pokazivala mlekar: pune kace sa sirom i drvene kalice sa kajmakom, častila bi misafire sa mladim sirom i ovčijom varenikom.

Naravno, snaša Ćamila bi došla i donijela ono što je kod nas bilo jeksik (manjka). Na primjer: bijelo brašno (tip 500, dvojka) koje se mnogo bolje tanjilo od mrkog/hljebnog brašna. Mi djeca, vrtjeli bi se oko stana, ako je trebalo da se donese taze vode, da se nakrati drva ili da se ubere luk i pazija za pitu.

Nekad mi mi djeca iako nismo ručali, nismo htjeli da ulazimo u stan kad je postavljena sofra jer bi nas onda zvali misafiri da jedemo. A i nije imalo ni dovoljno mjesta za sofrom, stolica ili kaşika pa je i to bilo neugodno.

Na primjer:
Jednom došli musafiri u akšam, mama na brzinu napravila masenicu pa svi sjeli za sofru da jedemo. Ja sam onda nesvjesno pojeo zadnja 2, 3 zagorjela zalogaja od masenice. Kad je musafir otiš’o Tale me je iskritikovo što sam pojeo one zadnje zalogaje. Na taj način se razumjelo da se nismo dobro najeli. Meni je onda bilo toliko krivo za tu moju veliku grešku tako da sam se najeo zauvijek i dan danas sam sit.

Kad bi se postavila sofra, morali su musafiri da jedu pa makar jedan zalogaj i onda su čekali da se pomjeri sofra pa onda da krenu na put. Prvo bi molili musafire da ostanu da konačimo, pa onda da sedu još malo, pa da popiju još jednu kafu. A kad bi krenuli da idu onda bi mama izvadila odnekle kocke šećera za djecu (“ne velja da se vrati prazna kesa”) a ženama bi dala šamiju a kad nije imala šamiju našla bi bar po jedan umivaći sapun što je njoj donio neki drugi musafir i zorom ga ubacila u džep naših dajnica.

To ubedjivanje, darivanje trajalo bi po nekoliko minuta.
-“Uzmi!”
– “Neću!”
– “E hoćeš valla.. Vi nikad ne dođete praznih ruku.”
Mama bi bila uporna i ako je trebalo išla bi za njima do česme ili do brijega dok one ne bi prihvatile poklon.

Mi ,djeca, smo čekalı sve dok naši musafiri ne pređu brijeg pa onda bi sjeli za pomjerenu sofru i najeli se pite i mesa koje naši musafiri namjerno nisi pojeli!

Meho AGOVİĆ İstanbul: 02. juna 20114.